Šok ispovijest Elene Karić, otkrila jezive detalje iz braka sa Peđom, pa priznala: Bila sam na ivici samoubistva

Foto: Printscreen

Elena Karaman uplovila je u brak sa Peđom Mijatovićem kada je imala samo 19 godina. Iz braka sa njim dobila je dva sina Luku i Andreja koji je od rođenja bolovao od cerebralne paralize i koji je nažalost preminuo kada je napunio 13 godina.

Detalje o braku sa sportistom, bolesti sina, iskušenjima i borbama koje je godinama vodila ispričala je novinarki Vesni Radusinović davne 1998. godine u intervjuu za magazin "Dama", a ispovijest Elene Karaman sada je preneo magazin Stori u kome se otkriva koliki bol je nakon svega kroz šta je prošla ostao duboko urezan u njenom srcu kao i da je na najteži mogući način iskusila koliko zapravo snage u sebi ima.

- "Nikad ne reci nikad", postala je moja životna parola. Iako mi ni na kraj pameti nije padalo da se udam, bila sam prva iz generacije koja je to učinila. Pa čak ni danas, poslije takvog iskustva, sebe nikako ne mogu da zamislim unutar takve institucije kakva je brak. Jedino sam oduvijek silno želela da imam puno djece, da razlika u godinama između njih bude mala i da ispod božićne jelke stoji brdo poklona. Ali, meni ništa u životu nije bilo onako kako sam planirala. Peđu sam upoznala slučajno jednog aprila u sada već legendarnom restoranu "Knez". Završavala sam Trinaestu beogradsku gimnaziju i kao vječiti kampanjac pred sam kraj godine borila se sa Spinozom, Dekartom i Hegelom. Tako je vjerovatno nastala priča kako Peđa čita Aristotela, prava istina je da mu je on tada u stvari bio jedini rival - započinje ispovijest Elena Karaman u pomenutom listu.

- Sasvim je normalno da kada dvoje žive zajedno utiču jedno na drugo i mi smo jako dobro funkcionisali. Peđa je vjerovatno amortizovao moje gluposti kao i ja njegove. Ni danas kad gledam fudbal, a gledam ga samo kad on igra, ne mogu da se opustim. Kose mi se emocije od ponosa do mržnje. Taj sam sport periodično doživljavala kao suparnicu, nekoga ko mi je oduzimao muža onda kad mi je najviše bio potreban. Odvodio ga je sa rođendana, godišnjica, porođaja, bolesti. A sa druge strane, ponosna sam što sa takvim čovjekom imam dvoje djece - pričala je Elena tada.

- Najljepši, a definitivno najsiromašniji period našeg života živjeli smo u Beogradu, u malom stanu u Kneza Miloša 16. U tih 68 kvadrata moja je sreća bila tako velika i snažna da sam mislila da njome mogu da pariram samom Bogu. Moji nisu bili pretjerano oduševljeni odlukom da se udam. Majka je mislila da ću ponoviti njenu grešku, udati se da bih pobjegla od roditelja, a kako su Peđini roditelji reagovali na našu odluku da se tako mladi vjenčamo - ne znam. Ono što pouzdano znam je da je rijetko ko imao to zadovoljstvo da ima svekra kao što je bio Peđin otac, čovjek koga vrijedi poznavati.

- U Španiju sam prvi put otišla sa sedamnaest godina, kod tamnošnjeg prijatelja mojih roditelja koji se bavio menadžerstvom u fudbalu, sa ćerkom Miljana Miljanića. Izgleda da u životu ništa nije slučajno. Sjećam se da je mama morala da me slaže da će me poslati na studije u Španiju, jer je to bio jedini način da se vratim kući. Izgleda da od svoje sudbine niko nikada pobjegao nije. Nekoliko godina kasnije, ja sam zaista živela u Španiji, u Valensiji, sa jednogodišnjim sinom i Peđom - čak sam ostvarila i svoju želju, upisala sam studije enterijera. Praktični dio tih studija već sam apsolvirala, ako se uzme u obzir da sam sama opremila kuću u Valensiji, kuću u Madridu i stan u Beogradu.

- Najmračniji period mog života je period Valensije. Prva asocijacija je samoća, a potom tuga. Užasno sam patila za Beogradom, nedostajao mi je onaj osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti koji mi moj grad uvijek nudi. Nedostajale su mi mnoge stvari, od jutarnjeg kafenisanja do mirisa rascvetalog kestenja koji je dopirao direktno sa ulice Kneza Miloša i šunjao mi se po stanu s proljeća. U Valensiji sam imala svog frizera, svog pedijatra, svog kozmetičara, svoje juvelire... a kad malo bolje razmislim, osim Luke i Peđe nisam imala ništa. Sve u svemu, ne znam koji mi je ćošak Valensije odvratniji. Tu sam, ubrzo po dolasku, ostala trudna sa drugim djetetom i kao svaka dokona žena pomislila da će bavljenje još jednim djetetom riješiti sve moje probleme. Šta su problemi, shvatila sam tek nekoliko mjeseci kasnije.

- Desilo mi se posljednje što sam mogla da pretpostavim, porođaj se iskomplikovao i moje dijete se rodilo sa cerebralnom paralizom. Nikada nismo ni saznali šta se zapravo desilo. Koliko su ljekari pogrešili, a koliko se sudbina poigrala sa nama, vjerovatno nikada nećemo saznati. Intimno mislim da je osnovni problem bio u tome što nisu našli za shodno da dijete, koje je rođeno pet nedjelja ranije, stave u inkubator, oslanjajući se na njegovu tjelesnu težinu. Kako sam ja proučila sve moguće medicinske leksikone i prošpartala sve svjetske pedijatrijske klinike, ispostavilo se da ljekari ne samo što odmah poslije porođaja nisu odreagovali kako je trebalo, nego mu čak ni valbulu za hidrocefalos koji je naknadno dobio nisu ugradili na vrijeme. Kada je Andrea napunio osam mjeseci potvrdili su ono u šta sam ja odavno sumnjala - dijagnoza je bila cerebralna paraliza. Nisam morala da čekam da dijete napuni osam mjeseci, da bih konstatovala da sa njim i te kako nešto nije u redu, jer možda ne umem što-šta, ali majka da budem definitivno znam.

- Od samog Andreinog rođenja sam primjetila da nešto nije u redu, i kasnije da hidrocefalus nije njegov osnovni problem. Dijete koje je hipertonično, koje nema instikt za sisanje, hrani se najmanje sat i po. Pri ruci sam uvijek imala sondu za koju su mi objasnili kako se stavlja, kroz nosić u želudac. U bolnici su rekli da on može da živi sa nama jedino ako ne prestane da dobija na težini. Činila sam sve da se tamo ne vrati, naučila nekako da ga hranim i čak da mu radim terapije, misleći u svoj svojoj histeriji da to niko bolje od mene neće uraditi. Ljekari su nam govorili da moramo da se priviknemo i da je to krst koji ćemo ubuduće nositi na čelu. Bile su potrebne godine da svoj krst premjestim na neki drugi dio mog tijela i da shvatim da ako je, potpuno van svih moći prirode, Boga, kosmosa, religije - u startu uništen jedan ljudski život, da treba spasiti preostala tri.

- Danas kad pričam o tome, čini mi se kao da se to dešavalo nekom drugom, a tada, nakon cijele te bitke za koju se ispostavilo da je izgubljena, bar tri mjeseca nisam izašla iz kuće. Moje su se misli vrtele u suicidnom krugu i ja sam vegetirala kao biljka. Imala sam stravičnu potrebu da mi neko nešto kaže... A šta, ne znam. Vapila sam za riječima koje bi mi makar malo ublažile bol. Često sam nalazila utjehu u razgovorima sa ljudima koje je mučila ista muka, od nekih sam saznala da su zajedno nekako uspjeli sve to da prebrode. Riječi koje sam tada tražila čula sam mnogo vremena kasnije, od nekoga koga sam jedva poznavala, kome danas zahvaljujem na svoj sreći.

- Peđa je, očito, imao svoju unutrašnju bitku, ali nije volio da se o našem problemu govori. Kao da ćutanje donosi olakšanje. On je ipak imao posao, karijeru, ljude oko njega koji su mu se divili. Postajao je mega zvijezda. Kada se nešto slično ljudima desi, oni se ili još više zbliže i sjedine, ili se raziđu. Mi smo se razišli, bez ružnih riječi, suza, prebacivanja. Ljekari su primetili da je moje stanje prilično ozbiljno i da se moja bolest ne može nazvati depresijom. Luka me je stalno pitao zašto plačem. Bilo je momenata kada sam mislila da ću umrijeti od tuge. Tuga, sati i sati ništavila i praznine, depresija, patnja... Ništa nije moglo da promeni tok bolesti mog djeteta. Međutim, Svevišnji nas očito ne stavlja na iskušenja veća od onih koje možemo podnijeti, pa sam se nekako, uz pomoć ljekara i Luleta, moju zvijezdu vodilju, uhvatila u koštac sa definisanjem problema. Zapravo prihvatanjem činjeničnog stanja - pričala je tada ćerka Verice Rakočević čiji je bolesni sin živeo u Valensiji kod prijatelja koji su izgubili sina u sedamnaestoj godini.

- Andrea je dijete kome zbog niza faktora kontinentalna klima nikako ne odgovara, osim toga u Valensiji su ljekari koji ga prate otkako se rodio. Moj osnovni "problem" je što me apsolutno ne interesuje kakav ću utisak na ljude da ostavim ako sam u slučaju našeg djeteta uticala da on bude u Valensiji uz apsolutnu njegu i tamo gde je njemu bolje. I dalje mislim da bi bilo licemjerno da se za javnost predstavljamo kao srećna porodica sa jedne i žrtve bolesnog djeteta sa druge strane. On je jedan sladak dečkić koji nije mnogo svestan. Kada je dijete bilo čega svjesno, pa makar retorika bila ne znam koliko oštećena, roditelji su dužni da mu svoj život podrede.

- Definitivno sam shvatila da se sa mnom nešto monstruozno dešava onog trenutka kada sam počela da osećam zavist u odnosu na žene koje su imale dvoje zdrave djece. Ta zavist mi se vraćala s vremena na vrijeme i ja nikako nisam mogla da se otrgnem pitanju : "A zašto baš meni?". Mislila sam da u životu postoji reciprocitet, da žanješ onako kako seješ... Onda počneš da sumnjaš najprije u sebe, u vjeru, u Boga. Nisam sprečavala Peđu da se iz Valensije na koju sam se ipak, bez obzira na sve, ipak navikla, preseli u Madrid iako je on želeo da to bude moja odluka. O svojoj karijeri odlučivao je sam. Sjećam se da smo u Valensiji, u kući od 400 kvadrata, svi spavali u jednoj sobi od 16, jer sam ja rušila, gradila, pa opet rušila, dizala stubove i pravila kupole. I ništa mi nije značila ni kuća, ni šoferi, ni novac - pokušavala sam da pronađem NEŠTO, da me izbavi i izvadi iz bunila. Pored svega što nam se izdešavalo, pokušavala sam Peđi da obezbjedim kakav-takav mir, jer je on sve vreme igrao. Uostalom, iste godine kad se rodio Andrea, proglašen je za najboljeg igrača Španije. Imao je običaj da mi zahvaljuje na svom uspjehu. Besmisleno, jer sve što je postigao, postigao je isključivo svojim radom i vjerovatno bi bio ovo što jeste i da je pored njega bila neka druga žena. Uostalom, on to zaslužuje.

- Danas želim da vjerujem da Peđa nije bio svjestan pakla kroz koji sam prolazila i moje bolesti koju je ignorisao. Luka je prestao da pita kada će sa Andreom igrati fudbal, a ja sam shvatila da je bezbrižnost u kojoj su proticale prve godine mog braka, zauvijek nestala. Madrid je ljepši od Beograda, ali Beograd je moj grad i ima nešto što Madrid nema - raspale brodove po ušću i ćoškove koji me podsjećaju na šugice kad sam bila klinka. Od februara prošle godine živim u Beogradu i ta odluka je u meni sazrevala prilično dugo, sve dok jednog dana nisam zamolila drugaricu da mi privremeno iznajmi što manji stan ovdje, da sebe stavim na probu. Stan od 35 kvadrata našla je u Durmitorskoj ulici, a ja sam se iz vile od 1000 kvadrata u Madridu, sa sve Lukom i koferima, brzinom svjetlosti obrela u njemu. Kad smo ušli u stan, Lule je rakao "Jupi, spavaćemo zajedno". Ali ubrzo je shvatio da ćemo dijeliti i kupatilo, kuhinju, sve. Tu sam se prvi put probudila nasmejana, shvativši da za sreću nisu potrebni Filipinci, šoferi i crnci sa lepezama i da svako traži vlastiti lijek za svoj duševni mir. Ja sam ga u danima koji su dolazili tražila i pronašla uz svoje djete i nekoga ko me je vratio meni samoj.