SUDBINA POSLJEDNJE CARICE IRANA

Foto: Profimedia

Nikad nije nosila HIDŽAB, zbog nje su se mijenjali ZAKONI, ovako je upoznala muža, a evo gdje je sad!

Strašni događaji koji su u prethodnom periodu potresli Iran, posjetili su mnoge na zlatan period života na tim prostorima, a mnogi pamte da je u to vrijeme vladala posljednja carica Irana, Fara Pahlavi.

Za neke je carica Fara Pahlavi tragični simbol iranske posljednje šanse za demokratiju. Za druge, ona predstavlja najgore ekscese svrgnutog šahovog režima u eri prije revolucije u zemlji 1979. godine, a za sve koji znaju njenu priču, zadivljujući, ali kontroverzni život Fara Pahlavi ostaje ništa manje nego fascinantan.

Fara Pahlavi, rođena kao Fara Diba, rodila se u Teheranu 1938. godine, kao jedino dijete Soraba Dibe, vojnog oficira koji je završio francusku vojnu akademiju Sent Sir, i njegove supruge Faride Dibe Gotbi.

Porodica Diba je među svoje pretke ubrajala ambasadore i kolekcionare umetničkih djela i bila je solidno pozicionirana među persijskom elitom. Fara se obrazovala u italijanskim i francuskim školama u glavnom gradu Irana i uživala je u relativno udobnom načinu života. Njeno idilično djetinjstvo, međutim, bilo je pokvareno preranom smrću njenog oca, sa kojim je Fara bila posebno bliska.

Prije svoje smrti, Sorab je svojoj ćerki usadio ljubav prema francuskom jeziku (koji je bio široko rasprostranjen u Teheranu) i kulturi, a od svoje majke, Diba je nasljedila žicu nezavisnosti i naprednog razmišljanja.

Faride je odbila da natjera svoju ćerku da nosi hidžab, a ugovoreni brak nije dolazio u obzir, ohrabrila ju je da ode da studira arhitekturu u Parizu uz stipendiju.

Njene kolege iz razreda opisale su je kao „vrijednog studenta“ koji je učio dugo u noć i nikada nije prekinuo nastavu. Fara Diba je u proleće 1959. godine napravila kratku pauzu od studija da bi prisustvovala prijemu u ambasadi za vladara (šaha) svoje zemlje: Mohamed Reza Pahlavi.

Tračevi među teheranskim elitama tvrdili su da je šah tražio novu ženu nakon što se od svoje druge razveo prije godinu dana zbog njene nesposobnosti da rađa djecu.

Ime Fara Dibe već se pojavljivalo kao ime potencijalne kandidatkinje, a šah je kasnije priznao:

- Znao sam čim smo se upoznali... da je ona žena koju sam tako dugo čekao, kao i kraljica koja je potrebna mojoj zemlji.

Prije isteka godine njih dvoje su se vjenčali.

Mohamed Reza Pahlavi je imao velike vizije za svoju zemlju. Sanjao je o stvaranju moderne Persije koja će, podržana ogromnim naftnim bogatstvom zemlje, služiti kao utočište za demokratiju i slobodu na Bliskom istoku.

Početkom 1960-ih, pokrenuo je svoju „Bijelu revoluciju“, veliki plan za društvenu i ekonomsku reformu koji je uključivao povećanje prava žena (uključujući pravo glasa), zemljišnu reformu, podijelu profita za radnike u fabrici, otvaranje akcija u državnim fabrikama za javnosti i uspostavljanje „programa opismenjavanja“ za obrazovanje siromašnih u zemlji.

U vrijeme šahovog zvaničnog krunisanja 1967. godine, Iran je uživao jednu od najviših stopa ekonomskog rasta u svijetu i reputaciju bastiona mira i stabilnosti u Persijskom zalivu. Šah je od početka jasno stavio do znanja svojoj budućoj nevjesti da njena uloga neće biti samo ceremonijalna, kao što je to bilo za kraljice iz prošlosti.

Dio privlačnosti Fara Dibe za šaha, osim njenog prirodnog šarma i ljubaznosti, bila je i činjenica da je obrazovana na Zapadu i da je razmišljala svojom glavom. Diba je bila jedinstvena i po tome što su joj sopstveni finansijski problemi i iskustvo studenta dali uvid u borbu siromašnijih ljudi u zemlji. Diba je čak izjavila da će se kao kraljica posvetiti „službi iranskom narodu“. Zajedno, kraljevski par bi uveo „zlatno doba Irana“. Iako je Fara Pahlavi već 1960. godine rodila šahu sina i nasljednika, kao simbol njegove potpune posvećenosti unapređenju prava žena u svojoj zemlji, šah ne samo da je krunisao nju za šabanu (caricu) Irana 1967. godine, već je i imenovao nju za regena, što je značilo da bi ona vladala u slučaju da on prerano premine i to dok njihov sin ne postane punoletan.

Sa svoje strane, Fara Pahlavi je ohrabrila meku revoluciju svog muža kroz svoju podršku umjetnosti. Umjesto da se fokusira na otkup drevnih iranskih artefakata, Pahlavi je odlučila da investira u kolekciju moderne umjetnosti. Svjedočanstvo njene dalekovidnosti je da zbirka Renoara, Gogena, Poloka, Lihtenštajna i Vorhola koju je sakupila vrijedi oko 3 milijarde u današnjim dolarima, a zbog svog besprijekornog stila, ličnog šarma i podrške umjetnosti, Farah Pahlavi je nazvana „Džeki Kenedi sa Bliskog istoka“.

Godine 1976. Endi Vorhol je čak otputovao u Iran da stvori jedan od svojih čuvenih portreta carice na svilenom situ. Bob Kolačelo, član Vorholove pratnje koji je pratio umjetnika na putovanju, kasnije je rekao da je „Sjeverni Teheran podsetio na Beverli Hils”.

Manje od tri godine nakon posjete Endija Vorhola, iranska prestonica bila je daleko od Beverli Hilsa. Iako je Iran uživao u ekonomskom procvatu zahvaljujući svojim rezervama nafte, 70-ih godina prošlog veka zemlja je bila na prvim linijama hladnog rata.

Ista nafta koja je učinila Iran bogatim, bila je neodoljivo privlačna i zapadnim i sovjetskim silama, koje su svaka pokušavale da izvrše svoj uticaj na zemlju.

Šah i viši slojevi bili su skloniji zemljama Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država. Određeni djelovi iranskog društva, međutim, bili su bijesni zbog onoga što su vidjeli kao napuštanje njihove tradicionalne kulture i vrijednosti. Oni su negodovali zbog uticaja zapadne kulture na iranske elite i na šahove reforme su gledali kao na pokušaj potpunog iskorenjivanja njihovog nasleđa.

Muslimanski sveštenik Ruholah Homeini bio je jedan od najglasnijih glasova koji su pozivali na svrgavanje šaha. Homeini je bio prognan 1964. godine, ali je nastavio da sije sjeme nezadovoljstva u Iranu putem radija. Uprkos svim svojim dobrim namjerama, šah je i dalje bio diktator sa moći života ili smrti nad svojim podanicima, a njegovo brutalno gušenje demonstranata samo je podstaklo ciklus nasilja u zemlji.

Stvari su dostigle vrhunac u septembru 1978. godine, kada su šahovi vojnici pucali na gomilu demonstranata, što je dovelo do hiljada žrtava. Demonstracije su se brzo pretvorile u nerede, a Homeini je stalno raspirivao vatru. Konačno, u decembru 1978. godine, vojnici su počeli da se pobune i šahov stisak na vlasti je slomljen. Kraljevska porodica je pobjegla iz svoje domovine pre nego što je konačno potražila utočište u Sjedinjenim Državama 1979. Šah je umro u Egiptu 1980. godine, a još uvijek u izgnanstvu Fara Pahlavi trenutno provodi svoje vrijeme između Sjedinjenih Država i Evrope, pošto se nikada nije vratila u Iran.

Nasljeđe Fare Pahlavije je mješovito. Neki Iranci rado se prisjećaju vladavine Pahlavije i njenog supruga kao zlatnog doba slobode i nezavisnosti. Drugi je vide kao modernu Mariju Antoanetu, koja svoju zemlju troši u propast dok siromašni nastavljaju da pate.